Džesi i Loki


Ne mogu reći da ne volim prirodu, ali – ne volim baš sve što je prirodno. To što je prirodno vrlo često je ispunjeno nasiljem i lišeno ljubavi i dobrote. Više volim da onome što je prirodno suprotstavim ono ljudsko. Mada su i ljudi previše često "prirodni".

Znate li koliko je nevinih ljudi ubijeno greškom? Zato što su imali isto ime ili isti kaput, kao onaj kome je metak bio namenjen. Koliko ste samo puta viknuli ili istukli svoju decu, zato što Vas je iznervirala žena, komšija ili šef? Greške su prirodne, naročito kada se podigne gnev.

Koliko ste puta Vi dobili batine ili neku uvredu, zato što ste ih sami tražili? U svom životu, kao dečak, voleo sam dva psa. I trudim se da više ne zavolim nijednu životinju onoliko koliko sam voleo njih. Obojica su završila na prirodan način. Ali, nije to sve.

Kao dečak imao sam retku sreću da mi i jedan i drugi deda žive na selu i čuvaju ovce. Očev otac živeo je u planinskom selu i čuvao je po nekoliko stotina ovaca zajedno sa drugim čobanima. Imali su, naravno, ovčarske pse od kojih je najjači i najlepši bio šarplaninac Loki. Po stotinu puta terao sam dedu da mi priča kako je Loki rastrgao dva vuka i spasao dedi život. Nije to bilo jedini put da je Loki rastrgao vukove, ali je ta priča bila najzanimljivija i najuzbudljivija, jer je u njoj bio ugrožen život moga dede. Mnogo sam voleo tog Lokija. I on je voleo mene. Toliki su pokušali da opišu ljubav između dečaka i psa, ali, koliko ja znam, nikome to nije uspelo do kraja. Valjda se to i ne može rečima opisati ili filmom izraziti. Ali, Vi ćete razumeti, mnogo sam ga voleo. I on mene.

Jednog leta kada sam otišao kod dede - Lokija nije bilo. Rekoše mi da su ga ubili čobani, jer je počeo da davi ovce. Posle su mi rekli da ga je ubio deda lično, jer nijedan čobanin nije hteo da to učini. A moralo se - davio je ovce. I deda je voleo Lokija.

Majčin deda živeo je u ravnici pored Morave i čuvao manje stado. Valjda mu je zato i pas bio manji od Lokija. Zvao se Džesi i bio je veoma živahan, razdragan i veseo pas. često je tražio da ga deda udari štapom. Barem je deda tako pričao:

- "Čuvam ja tako ovce, sve mirno, lepo. Oslonim šake na dugačak čobanski štap, oslonim bradu na štake i gledam. Gledam prirodu, Sunce, šumu... A Džesi priđe i zapiša moj štap. Pored toliko žbunja i rastinja okolo on dođe i zapiša baš moj štap. Traži batine. Tako i deca..."

Dobar je bio Džesi. Veseo i umiljat. Uginuo je od ujeda zmije, valjda iste one koja je Evu podgovorila. Znate ono u Raju. Tako i ja i Adam ostadosmo bez Raja. Toliko sam plakao. Džesi i Loki i danas žive u meni. Dobro sam rekao - žive. Ne živi u meni samo sećanje na njih nego baš oni.

Loki je silan i opasan. On živi pored onog mesta kroz koje zmija ubacuje razne pomisli u moju glavu. Kao ono Evi u Raju. Znate...

- "Nećete vi umreti; nego zna Bog da će vam se u onaj dan kada okusite s ovog drveta otvoriti oči, pa ćete postati kao bogovi i znati što je dobro što li zlo". Tako i mene zmija podgovara na svakojako zlo - ovaj ti nije dobar, onaj te mrzi, ovaj ti pakosti, onaj te potkrada, uradi mu ovo, uradi mu ono. Loki odmah nasrne i rastrgne sve takve pomisli koje neprijatelj ubacuje.

Samo ponekad. Kad se ja uspavam nekim svojim dobrim delom ili podvigom, Loki onda počne da davi ovce, počne da rastrže dobre pomisli. One koje mi govore da je neko dobar, da ima opravdanja za njegove greške, da mu treba oprostiti, da sam ja i sam pravio mnogo veće greške. Kada Loki rastrgne te moje dobre pomisli, onda se moj gnev okreće spolja i ja onda vičem i ljutim se na sve one koji ni malo nisu krivi. Puštam silu na slabe i nevine. Takav je Loki.

A Džesi. On trčkara po mojoj glavi i samo gleda kako da nekome zapišamo štap. Koliko sam samo uvreda i batina dobio zbog njega. Moram i na njega stalno da pazim, nema spavanja.

A Vi? Imate li i Vi nekog psa u glavi? Jeste li i Vi prirodni kao ja? Suprotno od prirodnog nije samo veštačko u negativnom smislu, već i ono dobro, ljudsko, najbolje što na svetu postoji.

Dragan Ristić