Godišnjica nezavisnosti evropske Srbije

U vreme Velike istočne krize (1875-1878) Srbija je (1876.) zaratila iz časti, s biblijskim osećajem pomoći ustanicima u Hercegovini i Bosni i svojoj još neoslobođenoj hrišćanskoj braći. Bio je to poduhvat (1876. i 1877-1878.) malog ali odvažnog vazala protiv trokontinentalnog Otomanskog carstva na jugoistoku Evrope. U javnosti modernog sveta, suprotno politici velikih sila, izražene su simpatije i podrška borcima za slobodu u veku velikih ideja i vrednosti. Na Berlinskom kongresu (1878) međunarodno je priznata nezavisnost Srbiji i povratak, posle viševekovne otomanske vlasti, u porodicu evropskih država.
U leto 1878. godine, 10. avgusta je prvi put proslavljena nezavisnost evropske Srbije. U tom istorijskom postignuću učestvovali su dobrovoljci iz sveta, inspirisani idealima slobode, usred sukoba, s varvarskim prizorima Čerkeza i bašibozuka, kao iz vremena Džingiskana. Na više od dvadeset jezika su se sporazumevali.
U Deligradu (4. septembra 1876), na Moravi, podigli su trijumfalnu kapiju od hrastovine i poljskog cveća, na mestu na kome su to činili Stari Rimljani- samo od kamena. Svako je bio pod svojom nacionalnom zastavom, a svi zajedno pod jednom boje amaranta, južnoameričke biljke, čiji cvetovi i kad uvenu zadrže boju! Bio je to jedinstven simbol večnosti ljudskog roda.
Među idealistima iz velikog broja zemalja, bilo je i istaknutih Švajcaraca. Karl Betan je imao zvanje sekretara za stranu korespodenciju. Po primanju plate bio je u Ministarstvu inostranih poslova odmah iza ministra Jovana Ristića. Posebno značajan udeo imao je kao Ristićev Sekretar na Berlinskom kongresu, na kome je umećem neformalne diplomatije srpskih predstavnika Srbija uspela da u mnogome ispravi sanstefansku nepravdu.
Liga za mir i slobodu iz Ženeve stala je na stranu boraca za slobodu na teritoriji Hercegovine, Bosne, Srbije, Crne Gore i Bugarske. Posebno je naglasila da svaki narod ima pravo da i oružanom borbom izvojuje slobodu i nezavisnost od svojih osvajača i ugnjetača. To pravo je nepromenljivo i nesporivo od kada postoji ljudski rod.

Prof. Dr Slobodan Branković