Priča o Ivani

Ivana Koprivica je moja poznanica, takoreći drugarica. To je jedna oniska, farbana plavuša. Kad god me sretne, ona me moli:
- Napiši mi jednu knjigu!
Ivana misli da se knjige pišu tek tako, sedneš i napišeš knjigu. Knjige se pišu sasvim, sasvim drugačije. Možda može i tako, ali ja pišem sasvim drugačije. Samo ja znam kako pišem lako! A moja školska drugarica, Spomenka Stanković, udata Krajčević, kaže: - Treba da budeš sretan ako jednom, za celi celcati dan, premestiš jednu zapetu sa jednog na drugo mesto! Eto, kako se pišu knjige! Ivana me podseća na Malog princa, onog što je rekao:
- Nacrtaj mi ovcu!
To je za Ivanu isto, napisati knjigu ili nacrtati ovcu!
- A kako bi se zvala ta knjiga? - pitam Ivanu.
Naravno, ja ništa ne obećavam, pa ipak... Jednog dana, šetam ja tako po Karaburmi nešto zamišljen. Odjednom, vidim u mom pravcu ide Ivana, u crnoj haljini, do peta, onako sitna i mala, kao neki pingvin.
- Zašto si tako tužan? - pita me Ivana.
- Zaljubljen sam - kažem.
- U koga? U koga? - pita Ivana, a sva se pretvorila u znak pitanja.
- Nisam u tebe - kažem. - Nisam zaljubljen u tebe, već u jednu tvoju sestru.
A Ivana prebaci crnu lakiranu kožnu tašnu preko levog ramena i otrči kući. Ivana ima pet sestara. A kad neko ima pet sestara, moraš da ga ceniš i poštuješ. Zato ja cenim i poštujem Ivanu. Jer, pet sestara, to je kao pet pištolja, nikad se ne zna koji može da opali. Znam, Ivana je strašna alapača. Kad ode kući, telefoniraće svakoj svojoj sestri i reći da sam baš u nju zaljubljen. Posle nekog vremena, srećem jednu Ivaninu sestru. Pričamo tako, o svemu i svačemu, a sve mi se čini da ona kao nešto očekuje da joj kažem. Možda čeka ljubavnu izjavu, mislim se ja.
- Da - kažem - tako je to u ovom svetu, ženska ljubav je nestalna kao dim na vetru, a žene misle samo na jednu stvar, misle na novac! I Ivanina sestra odlazi od mene pomalo razočarana.
Kad bude srela Ivanu, reći će:
- Kosa mu je bila razbarušena, brada neobrijana, kravata nakrivljena, kaput otkopčan, a čarape zarozane. Izgledao je zaljubljen, to je sigurno. Govorio je dosta smušeno i pomalo bez veze. Govorio je o ženskoj ljubavi i novcu, sad ne znam šta će prvo da mi traži. Jedanput je jedan čovek rekao: "Kad sam bio mali dečak, imao sam devojku. Ali, ona to nije znala. Nisam imao hrabrosti da joj to kažem." A ja nisam ni slučajno zaljubljen ni u jednu Ivaninu sestru. Ako se nekim čudnim slučajem zaljubim, odmah ću joj to reći!
Nek zna!

Stanoje Makragić